Razgovor sa Zuvdijom Bajraktarevićem - najstarijim aktivnim planinarom naših prostora: PROKLETIJSKI KAMEN JE NAJUDOBNIJI JASTUK

Razgovor sa Zuvdijom Bajraktarevićem - najstarijim aktivnim planinarom naših prostora

PROKLETIJSKI KAMEN JE NAJUDOBNIJI JASTUK

Razgovarao: B. Redžepagić (NP Prokletije)

Zuvdija, planinarenje je vaša velika ljubav. Kako i kada ste krenuli u to, i šta je u tome što vas toliko privlači?

-       Ja sam radio u Hotelu „Plavsko jezero“ , bio sam upravnik hotela. Mi smo imali kao goste planinare iz Švajcarske, po pola godine. Oni su dolazili da planinare. Kroz posao koji sam imao kao upravnik oko organizacije tih grupa i sam sam se uključio. I onda, malo po malo krenuo sam po ovim našim planinama, po onim terenima koji su manje riskantni – gdje nije bilo nekih oštrih stijena, rizičnih susreta i sl. 

Onda kasnije, sa planinarima Omerom Lalićem i Rifatom Mulićem sam malo više u kontakt došao. I jedne prilike smo pošli u dolinu Grebaje, i oni su meni govorili kako su Grebaje nešto naljepše. Međutim, ja to nijesam mogao da shvatim , govorio sam: Ma , kakvi.  No, malo po malo sa njima i već se stvorila neka ljubav prema Prokletijama.  Doživio sam nešto naljepše, kroz kratko vrijeme što sam mogao da doživim. To je bilo otprilike prije 25 godina. 

I onda sam počeo polako po tim vrhovima, po tim stazama, okrčili smo sami, obilježavali staze, čistili  i sve to jedan period. Onda je to već preuzeo Planinarski savez, neke firme , neki su interes našli. Mi smo sve to radili džabe.

E, to su bili ti počeci.

Vi ste, ako se ne varam, najstariji planinar ne samo u Plavu i Gusinju, nego i šire?

-     Možda kao planinar ima i stariji neki po godinama. Ali ja sa 73 godine koliko imam, može se reći najstariji aktivni u Crnoj Gori i šire , koji se penje na ove vrhove i od po 2.500 m nadmorske visine i koji se bavi i dan-danas u suštini.

Koji su najveći planinarski poduhvati kojima se možete pohvaliti i kako su oni uticali na Vas? Mijenja li se čovjek sa svakim novim posjećenim predjelom i osvojenim vrhom?

-      Svaki vrh koji sam popeo, a popeo sam ih dosta, je lijep sam za sebe.  Svaki je izazovan i svaki ima nešto svoje što posjeduje. Svaka planina ima svoju ljepotu, svoju draž.

Kao jedan od najvećih poduhvata može mi ostati ispinjanje na Maja Jezerce na Prokletijama (2694 m).  Tu se nekad nije smjelo prići, nije bilo dostupno.

Mi, grupa od 60 ljudi, smo 2002.godine se organizovali da osvojimo taj vrh, da se popenjemo, jer niko nije tu planinu osvojio od 1936.godine.  Organizovali smo uz pratnju policije, gdje nas je čekala i albanska policija u Albaniji. To je bilo prvi put poslije toliko perioda da se neko popeo. Lutali smo, nijesmo znali put, nijesmo znali stazu, na više prolaza krećali, pa se spuštali i sve tako dok smo se popeli do vrha. To će mi ostati u jedan izazovni dio života.

A to da li se mijenja čovjek sa svakim novim posjećenim predjelom i osvojenim vrhom, reći ću vam da posjećivanjem planine , pohodom na planinske vrhove čovjek se iz dana u dan mijenja. Evo kod mene, u ovim godinama, koliko kroz to imam promjena u svom životu , u svom gledanju, u svom pogledu. To je nevjerovatno šta čovjek može da doživi. Jednostavno, postaješ drugi čovjek, razmišljaš o pozitivnim stvarima, dok te negativne jednostavno ne zanimaju. Stvoriš osudu svih onih negativnih stvari, pogotovo u današnjem vremenu kad vidite stanje kakvo je.  Kad se popenjem na neki vrh ja sam srećan čovjek.  

Ja sa mnogima iz moje generacije ne mogu da se družim, jer ne razmišljam kao oni, puni su neke negativne energije. Ja ne razmišljam tako kako oni razmišljaju.  Ja razmišljam o naljepšoj zemlji na svijetu. Ko voli planinu voli čitav svijet.  Voli svakog čovjeka. Nema za njega lošeg čovjeka.

Možete li izdvojiti neke dogodovštine sa svojih planinarskih ekspedija?

-      Ima dosta tih stvari.  Bilo je zanimljivih i simpatičnih nekih susreta. Recimo, jedne prilike iz Poljske je došla grupa planinara sa kojima sam pošao na Karanfile. I sa nama je bila jedna starija žena, mojih godina. I kad smo krećali ja razmišljam: Boga mi, ja ću ovu morati da vratim, da joj kažem ne možeš gore. Međutim, ona je uz mene išla, pribila se uz mene i ide. Ja kažem sebi: Vidi ova baba se u ovoga starca zaljubila. 

I počnemo razgovor, malo naš ona govori a malo ja engleski , sporazumijemo se. Ispostavi se da ona radi na CNN-u, da je novinar,  kompozitor. I ja razmišljam kako se zamalo obrukah, da napiše sjutra nešto loše.  Međutim, ona je praktično izašla prije svih nas na vrh gore.

To mi je ovako ostalo upamćeno.

Šta su za Vas Prokletije? Njih je, vjerovatno, nemoguće opisati, nemoguće je riječima prenijet itu divlju ljepotu. Prokletije treba doživjeti, zar ne?

-     Prokletije su nešto naljepše što sam mogao da doživim. Nešto naljepše gdje sam mogao da gazim i gdje i sada gazim.  A Prokletije kojima sam naziv znači Proklete planine, one koliko su proklete- surove one su toliko i izazovne i lijepe. U njima nikad ne možeš da budeš razočaran. One posjeduju nešto posebno. Pored te njihove ćudi, koja zna biti u datim momentima surova one su utoliko i plemenite. Na Prokletijama možeš da preživiš i bez hrane i bez kuće. Ima dosta pećina, ima dosta vode, ima dosta šumskog bilja. Praktično možeš da preživiš u prirodi bez ikakvih materijalnih sredstava.

Može da kažem, bez imalo neke subjektivnosti, jedne od naljepših planina po izazovu , po ljepoti su Prokletije. One su i priprema za najveće svjetske vrhove. Ko je savladao Prokletije može svugdje da ide. 

A koliko je ljudi i doktoriralo na Prokletijama, mnogi biolozi. To je najveća botanička bašta. Postoji 350 endemičnih biljaka na tom području. Poseban je i životinjski svijet, vrlo raznovrstan.

Jednostavno Prokletije moraš da doživiš, moraš da zađeš u njihovu utrobu.

Koliko je kod nas prepoznato planinarenje kao turistička vrijednost? Kako bi se još mogao unaprijediti taj sektor?

-    Planinarenje u Plavu i Gusinju, kako koja godina odmiče, sve više uzima maha. Sve više i više planinara i dolazi. I jedna je istina, svi planinari koji jednom ovdje dođu iz svih dijelova svijeta, svi imaju želju da opet dođu. Nema toga koji nije izrazio tu želju.

Samo što, po meni, država i Planinarski savez i ostale organizacije moraju više da organizuju projekte koji bi bili na nivou države , da svim zainteresovanima ponude organizovan program - kako bi mogli da budu po par dana na ovom području. Na tome bi trebalo da se radi.

Vi ste obišli mnoge gradove svijeta. Sada ste skoro svaki dan u planini. Jedna izreka kaže: “U planini sam našao ono što sam u gradu izgubio.” Je li to tačno?

-        Istina živa. Obišao sam skora pola Evrope, veću polovine Amerike – 8 puta sam bio. Bio sam na studijska putovanja širom Evrope, i mnoge stvari sam vidio i iskusio. Ali u planini sam našao sebe, našao sam ono što nijesam mogao da nađem tamo.  Našao sam jednu tišinu, jedan mir. A susreo sam se i sa pravim ljudima, ljudima koji zrelo i vjerujte napredno razmišljaju.  

Kad se popenjem na planinu, ja stavim kamen pod glavu, i mirno zaspem. Kamen je najudobniji jastuk, ne osjećam da je on tvrd pod glavu.

Vi negdje u planinama izviše Plava imate i vikendicu gdje ugostite često planinare, bicikliste, putnike namjernike?

-      Ja vikendicu imam od 1993.godine na Paljevima. Od tada uvijek sam tu bio na usluzi drugima, da pružim ljudima da se ugriju, popiju kafu ili čaj, pojedu nešto. Svakoga pozivam. Dolazilo je na hiljade turista sa strane, uvijek gostprimstvo im pružim. Pravo da vam kažem, ja sam najsrećniji čovjek ako mogu nekog da nečim poslužim i budem na usluzi. Najsrećniji sam kad neko svrati i popijemo kafu i porazgovaramo. To je milina, ja se tako osjećam. A , ja sam i radio u ugostiteljstvu 40 godina i moj život je pomaganje i pružanje usluga ljudima. I danas se tako osjećam u ovim godinama.

Da li imate neku poruku mladim generacijama?

-     Poručujem omladini da idu više u planinu. Nikad ništa lijepo neće doživjeti u gradovima i gradskim kafanama. Dobijaju samo nervozu, a gore u planinama ne.

Po mome mišljenju, od školskih dana bi trebalo da se radi na tome. Da se ta djeca uče da izlaze više u prirodu.  Preporučujem da se više toga uhvate i u životu problema neće imati.  Pozvao bih sve mlade ljude da se uključe što više u planinarenje i istinsko druženje.

Imate li još nešto da dodate, na kraju ovog našeg razgovora?

-       Želim da dodam, što se tiče svijesti naših ljudi ovdje, jeste da ima negativnih pojava ali moramo i jedno znati - nije sve baš tako crno. Bio sam sa jednom grupom iz Hrvatske u autobusu, koja je dolazila u posjeti Nacionalnom parku Prokletije. I kad smo autobusom nailazili od Vusanja, od Grebaja , od Plava preko Vojnog sela, svako vozilo se sklanjalo da prođe autobus, svi bi svirnuli i pozdravili. Gosti su bili oduševljeni time.

Naš narod je u suštini dobar narod, iako u datim momentima možda griješimo u nekim stvarima. Ali, u suštini mi smo dobar narod, bez razlika na vjeru ili naciju.